Klanjana dženaza članovima porodice Ahmić koji su ubijeni 16. aprila 1993. god. u Ahmićima

26 Mart 2020

Uoči dvadesetsedmogodišnjice genocida nad mještanima Ahmića od strane HVO-a, nakon ekshumacije i identifikacije, mezare sa imenima na bašlucima, među svojim ranije pokopanim rođacima i komšijama na šehidskom mezarju u Vitezu, pronašla je peteročlana porodica iz Ahmića.  

U subotu 21. marta 2020. godine, poštivajući propisane mjere i instrukcije nadležnih organa i Rijaseta Islamske zajednice usljed trenutne situacije uzrokovanom epidemijom Korona virusom, dženaza namaz ubijenoj porodici rahmetli Nasera je protekla tiho, gotovo neprimjetno. U tišini i dostojanstvu imam i nekoliko preživjelih članova porodice i najbližih rođaka klanjali su dženazu:

Ahmić (Sakiba) Naseru, 1963 – 1993, ubijenom u tridesetoj godini života,

Ahmić (Husnije) Zehrudini, 1965 – 1993, ubijenoj u dvadest i osmoj godini života,

Ahmić (Zedin) Elvisu, 1985 – 1993, ubijenom u osmoj godini života,

Ahmić (Nasera) Šuhreti, 1987 – 1993, ubijenoj u šestoj godini života i

Ahmić (Nasera) Seji, 1993 – 1993, ubijenom u trećem mjesecu života.

 

U proteklih dvadeset i šest godina u kojima obilježavamo genocid nad mještanima Ahmića mnogo je rečeno i spomenuto o žrtvama zločina i genocida HVO-a nad džematom Ahmići tog jutra 16. aprila 1993. godine. Napisane su i objavljene knjige, nebrojene tribine i okrugli stolovi održani, predavanja i programi, ali, Allah Milostivi najbolje zna, tišina i muk koji su ispratili dženazu Naserove porodice su rječitiji i teži od bilo kakvog govora.

 

Ove 2020. godine pod velikim je znakom pitanja obilježavanje genocida u Ahmićima prigodnim sadržajima. Uprkos  pripremama i ogromnom broju uključenih ljudi, organizacija i udruženja, malešni virus zvani Korona je umiješao svoje prste i poremetio tok života na koji smo do sada navikli. Taj malešni virus, prizemljio je i najjače ovodunjalučke sile, podsjetio nas na to koliko smo u stvari slabi i krhki i koliko nam je nepojmljiv Allahov kudret.

 

Tako i 16. april u proljeće svake godine nas svojim bolom doziva k sebi iz svakodnevnice koja nas obuzme i podsjeća na to šta se desilo Bošnjacima džematlijama Ahmića 1993. godine. Među 116 ubijenih od zločinačke ruke bio je i Sejo, beba od tri mjeseca! Ova rečenica poput najglasnijeg alarma i upozorenja zvoni u ušima i govori nam koliko opasan po druge može postati čovjek vođen mržnjom. Udaljen od Božije Upute i milosti, prepušten svojim strastima i emocijama, vođen i zadojen mržnjom prema drugačijem od sebe – čovjek postaje najopasnije biće po vlastiti opstanak u poređenju s kojim je Korona virus tek malešna baja.

 

Za genocid i miniranje džamija u Ahmićima osuđeno je svega nekoliko zapovjednika HVO-a i to po komandnoj odgovornosti. Direktni izvršioci, istinski zločinci i dušmani još izmiču ovodunjalučkim rukama pravde ali šehidske suze i bol će ih, uz Allahovu dozvolu, sigurno sustići.

 

Danas, nakon dvadeset i sedam godina od genocida nad Bošnjacima Ahmića, 24 ubijenih još uvijek  čeka na ekshumaciju i identifikaciju.

 

Gospodaru Milostivi, podari našim šehidima Svoju nagradu a nama snagu da ih nikada ne zaboravimo i da se više nikada i nikome ne ponovi, amin!

 

glavni imam MIZ Vitez, Omer-ef. Sikira

Čitano 2194 puta