U prvom dijelu hutbe muftija Adilović prenio je poruke iz tematske hutbe koju je pripremio zamjenik reisul-uleme dr. Enes Ljavaković:

Prema ustaljenoj tradiciji u našoj domovini, domovinskim zemljama i dijaspori/iseljeništvu kao i u mnogim drugim muslimanskim zajednicama tokom ovog mjeseca, a posebno na Dan mevluda, 12. rebiʻul-evvela učenjem mevluda, akademijama, predavanjima i drugim prigodnim programima, prisjećamo se životopisa, lika i djela našeg uzora, Allahova poslanika Muhammeda, a.s., za koga je Svevišnji kazao da je na najvišem stupnju morala (وانك لعلى خلق عظيم ) i da u njemu imamo najljepši uzor.(لقد كان لكم في رسول الله أسوة حسنة). 

Čovječanstvo je tokom 1400 godina napredovalo u materijalno-tehničkom pogledu i po tome se naše vrijeme znatno razlikuje od Poslanikovog. Međutim, po pitanju društvenih odnosa, morala i socijalnih problema, ondašnja i sadašnja društva su u mnogim segmentima slična. U vremenu kada je Allahov Poslanik živio, svijetom su dominirale dvije imperije: Vizantija i Perzija. U to vrijeme nepravda je bila raširena, a porezi i dažbine su lomili kičmu naroda. Klasne razlike su bile izražene posebno između osvajačkih i porobljenih naroda. Ljudi su bili izdijeljeni na kaste i slojeve, robove i robovlasnike. Jedan mali broj je živio u velikom izobilju a drugi, veći dio stanovništva je grcao u siromaštvu. Arapi na toj svjetskoj sceni nisu ni postojali, nisu imali nikakvu značajnu ulogu. Ima li potrebe da napominjemo da je i danas u svijetu situacija slična? Iako nema zakonitog robovlasničkog sistema, društvo je podijeljeno na slojeve i kaste, na bogate i siromašne, privilegovane i potlačene. Dok jedni troše basnoslovnu imovinu za zabavu, luksuz, kućne ljubimce, drugi nemaju sredstava da vakcinišu ili prehrane svoju djecu. Ratovi su svakodnevna pojava i ljudi se neprestano međusobno ubijaju, a usljed napredne tehnologije žrtve su danas mnogobrojnije nego u ranijim sukobima i ratovima. Među žrtvama je mnogo djece, žena, staraca, ljekara, novinara. Ova sličnost nije samo u tome. Prisjetimo se da su neki predislamski Arapi ubijali svoju novorođenu žensku djecu, bojeći se siromaštva i sramote, o čemu nam i Kur’an govori, ali taj običaj nije nestao sa lica zemlje. Naprotiv, današnja napredna civilizacija usavršila je tehniku ubijanja tako da danas abortusom ubijamo i mušku i žensku djecu bez velike grižnje savjesti. Također moral predislamskih Arapa u mnogim segmentima je bio na veoma niskim granama. Spomenimo samo kockanje, konzumiranje alkohola, raširenost prostitucije, otimačine i pljačke, obespravljivanje žena, djece i nemoćnih osoba. Danas su mnoge od tih društvenih pošasti također prisutne samo što su u većini država neke od njih legalizirane tako da država od njih ubire poreze.

Allahova mudrost je bila da se Poslanik pojavio u siromašnom, materijalno i moralno zapuštenom društvu, kako bi narednim pokoljenima bila poslana jasna poruka da za napredak i razvoj nekog društva nisu presudne materijalno-tehničke mogućnosti, nego sami ljudi ili današnjim rječnikom rečeno ljudski resursi i ideja, odnosno vjera i nada koja ih okuplja, vodi iusmjerava.

U drugom djelu hutbe Muftije je podsjetio da je Svevišnji Allah u Kur’anu Muhammeda, a.s., oslovio „divnim uzorom“ (usvetun hasenetun) za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab, 21) i pozvao vjernike da u mjesecu njegovo rođenja što više iščitavaju životopis i hadise Allahovog poslanika, a.s., i da slijede njegov sunnet i da se na njega u gledaju u svim svojim postupcima što će neminovno dovesti do popravljanja stanja u njihovim životima i u kompletnom društvu kao što se to desilo sa prvom generacijom muslimana.