Bezbeli, istine su daleko da se traže, još dalje da se shvate. A moji snovi bijahu upravo to. Bajke i traganje onog što već jesam. Nezaustavljivo, neumorno tračkaranje po životnom ništavilu sada bih nazvala pronalaskom i spasom. Pogled mi se često gubio u beskraju koji mnogima biješe kap. Meni je bio more čijim sam dubinama hrlila onda kada sam pronašla istinu o sebi. Gradila sam vlastite tvrđave čiji je temelj bio identitet koji u sebi nosim, čuvajući ga kao vlastito breme. Kamen je tvrd, ali nedovoljan za opstanak. Identitet nikada nije bio ničiji hir, bio je sloboda onih kojima je ona bila posljednja misao. Meni je dani amanet. Cvala sam pod okriljem vlastitog dragog kamenja, zauvijek mareći za opstankom. Nije biti živ, samo živjeti danas. Ni sreća, tuga, briga i veselje ne traju samo danas. Nekada ih ima, nekada nema. Važnije je biti živ onda kada djelo bude ispred riječi, a opstanak ispred života. Riječi čovjeka koji više ne postoji su nijeme. Ista stvar je i sa identitetom. Prošlost čovjeka gradi, zašto da je poriče? Tamjan nadilazi nad pećinom života, a duša je na putu tragu kojim će i ona vječno da živi. Vezla sam stihove kidane duše i budila ih u sevdahu, znajući da ću od nečega da zaživim, ovo, ničije tijelo. Od meraka u večeri rane, od sevdaha u bolne dane ili od rahatluka kad ne bole rane. Malo je nekada sve što nam treba. Riječ, pogled ili glas, dovoljno je. Uzdasi su prekidali tišinu znajući da ne odlazim nigdje. Nikada. To su one predrasude koje odmah prođu. Procvala duša, visoka kamena tajna i vezirovo slovo, korakom su pratili moje, koliko god da sam daleko išla. Više i ne bježim. Ponosno nosim ljudsku graju, miris kahve u bilo koje sate i šareni vez ljubavi koji se širio cijelom postojanošću. Čovjek bez onoga što je oduvijek bio, neće biti ni ono o čemu mašta da bude. Doktor ima dom, kao što i stolar ima dom. Profesor ima ime, kao što i šofer ima ime. A žašto bi čovjek i bio bez onoga što jeste, tradicija gradi identitet, a identitet štiti domovinu? Jesi, pjesma si, domovino. Pjevana, a neopjevana. Vesela, a i teška. Ne možeš mi biti jedna od tajni. Znam te od prvih koraka kojim sam trčala bosa po tvome kraju. Tvoje je korijenje duboko u meni i rađat ću se tvoja, gdje god da budem. Tvoj je zambak u meni. Tvoj će biti, ma gdje god da ga mu lice umiva jutro i njegova sestra rosa. Ipak, tvoja mu njedra bijahu najljepši dom. Ti si mu majka. Slušajući pjesmu tvoga srca, cvali su za tebe i tvoje nove, pisane pobjede u igri opstanka. Srca nam kucaju glasnije kada ih bude tvoje tišine o vječnom postojanju. A samo ti znaš kome da se javiš kada treba.
Ti si starica, njena mahrama, tespih u ruci i molitva u bolje sutra. U meni si razigrana djevojčica, zeleni beskraj, šum rijeke, zov slavuja i treptaj srca. Jedna si, jedina, mome identitetu. Kada cvjetam, kada se rušim, tračak si nade kojim prkosno bdijem da ne odustanem. Dom je i u cvijetu, u pjesmi, u mahali, ali i pronalasku sebe u svome domu. Ja sam cijelim svojim bićem izrasla u veliku tebe. Okićena stidom, rumenim se kada mi hvale rane. Bogata dostojanstvom, prkosim kada mi kidaju grane. Ruše mi snove sabljom, a moje snove sanja Bosna, čuvana razasutim bedemima. Ah, njihove predrasude o kraju. Postojana, svjedočim imenom onda kada namjerno zaborave moje borbe. Znala sam, uvijek sam se zvala Bosna. Mirisat ću smjelo samo da bi odgovori bili da sam sva od Bosne, bosanska. Sretna ili tužna, sanjat ću u sevdahu jer odmah sam znala da ono što voli, može i da nesretno boli. Mene bole uspomene, tebe roman historije pisan krvlju. Ali to su imena naših življenja, glavne uloge naših romana i pouke kada nenadano izgubimo svrhu. Tradicija nas boli, ali i gradi ako je čuvamo. Jesi, počinak si, domovino. Usađena molitva pri rođenju, jer sebi si istina, a mnogima samo želja. Zauvijek, neostvarena želja!
Svojoj budućnosti poklanjam proljeća kojim se iznova i iznova rađam. Znala sam, zovem se Bosna. Posljednjim koracima koji mi daje travnička čaršija biti ću ono što cijeli život jesam. Sada, ponosno, kao nikada prije. Od Bosne, bosanska sva. Djevojka, a ruža u mirisnom cvatu. Kada mi ime bude dio kamenog kraja, neću da ostanem niko. Znam i vjerujem. Opstat ću u letu tvoje bijele ptice, pozdravu askera u stećku ili u mirisu kahve u akšamse sate. O tebi su pisali, pričali, jecali i sanjali. Nastala si na vlastitim ruševinama i iznikla ljepša no ikada prije. Ja više nisam dijete, ali sam tvoja. Bošnjakinja, djevojka, žena. Nedodirljiva, hercegovački hladnog srca i vedrog lica, neopjevana svačijim pjesmama i vječna svome domu, svome rodu. Tajna srca biti će nit koja će biti posljednja koja spaja vezirova slova o ljubavi. A već mi ih piše. Znam, uvijek sam se zvala Bosna. Vrijedna borbe, prkosna i ponosna.