Trećenagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 512. Dana Ajvatovice

28 Juni 2022

Tradicija, identitet, domovina

Vjetar planinski šiba lice mladog momčeta, plašljivog i nesigurnog pogleda, izgubljenog, dok korača zemljom mojom, crnom, plodnom, krvavom. Razbaruši njegove razigrane pramenove garave kose, koji padaju preko bijelog čela, i iako su ljetni dani, od svježine i žestine te planinske studeni ga jeza prožima. Ta hladina mu dođe kao onda kad je u ranim dječačkim godinama trčao s drugarima po Šumećoj, Hendeku i Bašbunaru.

Vijugavim putem preko gromada i planina, od Vezirskg grada preko Komara, nanijjetio da zijareti veličanstveno zdanje. Iako sa svojih četrnaest godina još uvijek ne razumije posve smisao tog pohoda. Iza njega dedo, komadant i zaštitnik, tapše njegova slabašna pleća. Ratnik. Na njegovim već istrošenim rukama vidljivi tragovi životne borbe. Za domovinu, za porodicu, za potomke, za čukun unuke. Zemlja miriše krvlju njegovom, ostavljenom na borbenom polju baš tu, u Srednjoj Bosni. Dok pješače srednjobosanskim krajolicima, poljima zasijanim, i vijugavim stazama do lijepo Akhisara, dedo priča životne priče. Na njemu bijela uštirkana lanena košulja, jelek i crne čakšire, stegnute crvenim vunenim pojasom. Na glavi fes, visok i stamenit, bas kao dedo, crven, sa kićankom. Nepregledno šumsko zelenilo i miris četinarskih iglica uvlači im se u nosnice, čisti sve zapušene bronhije, a dedu sjeti na njegovu mladost provedenu u rovu. I tad je ta šuma tako mirisala, a on maštao da je ispod njega umjesto zemlje mokre, njegovo toplo ognjište i kućni pod, umjesto puške u naručju dječica njegova, a da je zvuk granata ustvari prodoran, stotinama decibela jak i zvonak dječji smijeh koji krijepi, daje smisao i otklanja najcrnije smrtne misle. Eto tako je preživio i tu snagu crpio. Jer domovine ne bi bilo ni bez njega, kamen taj i stijena se ne bi danas zvala bosanskom.

Mlado momče, putem istrošen i iscrpljen potom ožedni, te zatraži od dede koji gutljaj vode, ali dedo ne udovolji njegovoj želji namah. Sačeka malo da momče osjeti suhoću jezika, težinu žeđi u ljetnim danima, kako su onomad osjetili i mještani Akhisara.

"A istim ovim putem, sinko moj, su kroz višestoljetnu historiju hodili mnogi junaci. U vrijeme Osmanlija, lijepi Akhisar je pohodio učeni dedo, Ajvaz-dedo. Pod planinom Šuljagom nađe dedo golem izvor vode, ali ne mogaše mu priči od 30 metara previsoke stijene. Kako Akhisar bješe mjesto sa nedovoljno pitke vode, Ajvaz-dedo svoje pobožno čelu spustaše pred Gospodarom, s dovom da On dadne iz nepresušnih riznica Svojih blagodati pitke vode koja im je nedostajala. S Tevekkulom u srcu i duši, ubjeđenjem da dova mijenja stanje, dedo se obraćao jedinom svom Zaštitniku za pomoć. Božijom voljom, u smjeru naše Kible, nastade rascjep dovoljno širok da Ajvaz-dedo postavi tomruke i napoji Akhisar pitkom vodom. A stoljećima iza, u lijepom Akhisaru rodio se i on, veličina i gromada ljudska. Hasan sin Turhanov, sin Davudov, sin Jakubov, El-Akhisari, najsvjetlija tačka ovih krajeva. Život je podredio prvoj nam zapovjedi Ikre, pohodio carigradske medrese, da bi se naposljetku vratio u rodno mjesto i bio na usluzi domovini svojoj. Obnovi Pruščak i Ajvaz-dedino nasljeđe pitke vode, a taj rascjep ostade do dana današnjih kao ibret, pouka, dokaz našeg postojanja, nadanja, ubjeđenja i čvrstine imana i u dalekoj historiji. Evo ti sad, uzmi gutljaj ove ledene vode. Nećeš je sinko naći nadaleko ovakve." Zastadoše ispred Ajvaz-dedine stijene, pogledima usmjerenim ka vrhu. Veličanstveno zdanje. Stepenicu po stepenicu se spustaše ka podnožju. Ovo je sad nova dimenzija stvarnosti, osjećaj izvanzemaljski. Tragovi historije, slika Božijeg davanja, dio našeg postojanja, sve u jednom, naizgled malom mjestu. Prusac, tačka na kugli zemaljskoj. A toliko toga priča o nama. I dok se prema nebesima dižu hvalospjevi Gospodaru, sa rosnih obraza i usana odlaze salavati, tekbiri, dove za očuvanje nas i naše domovine, mladom momčetu odzvanjaše dedine riječi, "Sinko, ovo je tvoj toprak, čuvaj ga ko svoje najmilije i najsvetije, miluj kao što majka svoje čedo u bešici miluje, jer "kad vlastito postane tuđe, gubi se čovječanstvo."

Sumejja Čerim

Čitano 180 puta