Prvonagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 510. Dana Ajvatovice

01 Juli 2020

Vjerom i tradicijom do harmonije u društvu i prirodi

 

Haljina za maturu je, već odavno, bila spremna. Ometala mi je koncentraciju dok sam spremala svoje zadnje testove, noći u kojima sam ostajala budna, jer sam brinula o prosjeku, živjeći sa ubjeđenjem da je posljednja godina školovanja najbitnija za upis na fakultet, a zapravo sam samo intenzivnije osjećala blizinu nečeg novog i nepoznatog.

 

Vijesti su se širile, situacija je bivala sve ozbiljnijom, a ja sam imala osjećaj da to samo moja mati tako vidi. Sa društvom sam izlazila, željela proživjeti ljepotu posljednjih srednjoškolskih dana, ne mareći na opomene o ozbiljnosti bolesti koja hara, ne samo našom državom, nego svijetom. Naravno, radovali smo se i napuštanju školskih klupa, misleći da će tako sve biti puno lakše. Nije bilo.

 

Zatvoreni su ugostiteljski objekti. Uredu. Doktori primaju samo hitne slučajeve. Uredu. Zatvorene su škole. Supeeer, uredu! Ovu školsku godinu se neće više niko vraćati u klupe, online nastava do kraja. Molim?! Od ovog momenta, za nas su zatvoreni posljednji zagrljaji, zajednički izlasci, generacijska prepisivanja završnih testova, suze kojima bi ispratili jedni druge u svijet, gdje zajedno nećemo biti. I, to, kao ni sve ostalo, više nije uredu. Nisam sanjala da moja haljina pada samo na vratima moje sobe. Trebala je svojim skutima očistiti ulice kojima sam bježala s nastave, trebalo je da mi neko stane na nju, ali da ne dramim, jer se treba smijati. Svi bi gledali samo u nas, ali neće se desiti, i to nije uredu.  Na zadnjem času smo se poselamili, ono za kraj, poručivši jedni drugima da se uzdamo u Boga. I to je bilo sve.

 

Situacija se pogoršavala. Ispred TV-a sam pratila vijesti uz usputno „Molim Te, Bože, da prođe..“, i nastavljala biti ljuta, ne znajući ni sama na koga. Nisam plakala. Česma za suze je zaledila, jer se nisam mirila za kraj bez kraja. Planirani datum za održavanje mature je odmakao. Maj je prolazio. Došao je juni, a ništa se nije mijenjalo, osim vremena, koje je odmicalo. Namaz i Kur'an su bili sastavni dio dana, naravno, a danas biše nečim više od toga. Vrijeme je bilo tmurno. Jal' bi Sunce sjalo, jal' bi kišilo. U poluzamračenoj sobi obavila sam sedždu, govoreći Mu uzdahom sve što me tišti. Razumije me! Tijelom mi prođe osjećaj potrebe da Mu se predam i izjadam. I uputih dovu maturanta: nek bude! Poslije bismillah, puštam glas da čita harfove. Počinjem: 296. stranica, 24. ajet, prva riječ: „Ako Bog da..“... Usne su zadrhtale, oči se sklopile, kao da ne želim povjerovati, kao da povjerovati, zapravo, ne mogu. Sreću i titraj u grudima opisati nisam mogla, a sada, kad se sjetim, shvatim da je neopisivost samo strah od gubitka trenutka sreće. I da, plašila sam se kazati bilo kome, a tako sam silno željela kazivati o uslišanim dovama, jer sam bila sigurna da ćemo svoje haljine obući. Dobila sam motivaciju da ne spuštam ruke, da čuvam uvjerenje duboko u sebi.

 

***

Juni, strepnjom okupana 2020. godina, oblačim svoju haljinu. Pada do poda. Sunce je pružilo zrake duž rute defilea. Danas, moja generacija, učenici naše škole tradicionalno bivaju ponosom našeg grada.

 

Dok korakom gazim utabane staze,

pratim sretna lica, što uz osmijeh gaze

sve loše trenutke i suze puštene,

i boli, dovom ugašene.

Dok grlimo bez maske,

jer danas su suze protiv bolesti,

kuju se jače prijateljstva daske,

da se vazda volimo sresti.

Spoznajem, Velik li si, Jedini,

Imenu Ti se rime ne traže.

A, Milostiv li si,

tol'ko da mi je vrijeme uz Te' sve draže.

 

Živjeli smo taj dan. Zagrljajima, suzama, rukom u ruci, iskrenim dovama. Zaustavilo se vrijeme, i bolest je stala, da bi se pustila suza iz zaleđene česme, jer valja rahat duše u nove pobjede, u harominij, zajedno sa društvom, mijenjati svijet na bolje.

 

I, hvala Ti, jer.. „nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.“

 

Unejsa Haskić

Čitano 322 puta
All for Joomla All for Webmasters